Danas završim i zaklopim Kamijevu "Kugu" a pred spavanje pomislim...sve sam pročitala, što sam od knjige tražila u zadnje vrijeme. Od samog početka nisam znala šta da očekujem. Knjigu sam pozajmila u biblioteci po preporuci ljubitelja knjige sa jedne društvene mreže, a bibliotekarka mi je pronašla Prosvetino izdanje iz 1957. Zadovoljna sam, volim ta stara izdanja, volim držati u ruci knjigu koja je imala svoj život prije nego sam je ja uzela u ruke. Isti dan počinjem sa čitanjem i pokušavam čitati bržim tempom, jer naizgled mislim moći će tako, nije to tako težak stil uprkos teškoj temi i onda polako danima usporavam da bih je završila čitajući pasuse po nekoliko puta. Radnja pocinje tako sto jedan alžirski grad zadesi epidemija kuge te nakon početne zbunjenosti doktora, vlasti, građana stvari postaju ozbiljne, grad se zatvara u karantin i svi ostaju zadešeni tu gdje jesu, svako se boreći sa nesrećom onako kako najbolje zna. I tada pisac otvara čitavu lepezu različitih egzistencijalnih tema koje prate pojavu kuge. Roman pisan u formi hronike iz ugla doktora svjedoka svih nastalih događaja a i doživljaja iz ugla pojedinaca, glavnih likova romana. Roman postaje svojevrsna studija psihološkog, filozofskog, sociološkog te religijskog aspekta karaktera nesreće koja je zadesila stanovništvo. Kako je hronika u pitanju činilo mi se tako čitajući da je pisac dinstanciran koji korak od same fizičke patnje zaraženih kugom i sve tako do momenta kad dolazim do potresnog opisa akutnog toka bolesti dječaka kraj čijeg kreveta bdiju i doktor i sveštenik i činovnik i novinar i gdje svako od njih pokušava dati svoj doprinos sagledavajući tu strahotu iz svog ugla. Iz te faze prelazim u fazu spoznaje da kuga nije samo kuga, zaraženi nisu i okuženi, razdvojenost ne uništava ljubav i zlo iako se naizgled povuklo nikad ne isčezava i može uvijek zaprijetiti ponovo ako svaki pojedinac u društvu nije na oprezu ...
